Kada bih svoj život opisivala od najranijih sjećanja, zasigurno bih rekla da je glazba uvijek bila prisutna u nekom obliku. Još kao dijete bavila sam se njome na svoj način i prema svojim mogućnostima. Zato mi je bilo neizmjerno drago kada su me roditelji, s pet godina, upisali na folklor. Tamo sam od samog početka osjećala da je to moje mjesto. I to nikada nije bilo dovedeno u pitanje – sve do danas.
U dječjoj folklornoj skupini stekla sam prva prijateljstva i poznanstva. Mnoge ljude iz tog razdoblja i danas volim sresti u gradu. Kada ih pozdravim, u sebi pomislim: Ti si iz mojih početaka. Ti susreti uvijek me vrate u djetinjstvo i podsjete na vrijeme kada se gradila moja pripadnost i ljubav prema glazbi i tradiciji.
Jedno od najvažnijih mjesta mojeg folklornog odrastanja u „Teni” bili su Đakovački vezovi. To je bila naša najveća pozornica, prozor u svijet, festival na kojem smo nastupali s ponosom i uzbuđenjem. Prvi izlazak (buđenje ranom zorom radi oblačenja) na povorku pa u malo starijoj dječjoj skupini na pozornicu, za mene je bilo iskustvo koje nikada neću zaboraviti – osjećaj da sam dio nečega većeg, dio baštine koju čuvamo i predstavljamo. Uz Vezove, sjećam se i naših prvih turneja, putovanja i zajedničkih koncerata. Za dijete, a kasnije mladu djevojku, ti trenutci bili su čista čarolija – svijet glazbe, nošnji i pjesme otvarao je pred nama granice koje su se činile beskrajne.
Na folkloru u „Teni” događale su se mnoge važne stvari. Nije to bilo samo učenje koraka i pjesama nego i otkrivanje svijeta običaja, discipline i zajedništva. Svaka proba bila je za mene praznik, a ne obveza. Kroz folklor sam naučila što znači biti dio cjeline, osluškivati druge i uvažavati zajednički ritam. Već u srednjoj školi samoinicijativno sam osnovala žensku vokalnu skupinu koja je pjevala repertoar „Ladarica”. Sjećam se kako sam nazvala Božu Potočnika da mi pošalje note od pjesme Dok sunce sja, koju smo dosta uspješno izvodili u našim mogućnostima. Slušala sam radio HR3, kako bi čula što više snimaka tradicijskih pjesama (tada je ta emisija predstavljala tematski tri folklorna područja, a emitirala se tri puta dnevno). Moji su apetiti rasli, krenula sam na seminare, počela sam snimati i transkribirati snimke. Enrih Merdić bio je vjetar u leđa, on me je podržavao uvijek do kraja. Bio je oduvijek prisutan i znao je u svakom trenutku što se događa na sceni i iza scene. To je bilo vrlo važno, imati dobrog voditelja.
Folklor je oblikovao moj umjetnički put. U „Teni” sam naučila koliko je tradicija široka i bogata, i da se ona ne zaustavlja samo na našim, hrvatskim granicama. Putujući s „Tenom”, upoznavala sam druge kulture, drugačije pjesme, plesove i običaje. To me oblikovalo i u mojem kasnijem samostalnom glazbeničkom radu – gdje sam se, osim hrvatskoj tradicijskoj glazbi, posvetila i pjevanju drugih tradicija. Sve to proizašlo je upravo iz onih prvih iskustava, iz otvorenosti i znatiželje koju sam ponijela iz „Tene”.
Kako sam rasla, rasle su i moje ambicije, ali sam sigurna da je upravo rad u „Teni” oblikovao moje želje da se glazbom i profesionalno nastavim baviti. Folklor u „Teni” bio je moj prvi dom, ali me put odveo dalje. Neposredno nakon dolaska u Zagreb uz studij pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu počela sam se baviti profesionalnim vođenjem društava, edukacijama, radionicama i seminarima. Moj rad s folklorom nastavio se prirodno i u Zagrebu, samo na drugačijoj razini.
Kada sam postala umjetnička direktorica Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO, vjerujem da nikome tko je sa mnom plesao u „Teni” to nije bila ni velika stvar, ni iznenađenje. Svi koji me poznaju znaju koliki sam zaljubljenik u folklor i tradiciju. Moj dolazak u LADO za one koji me poznaju nije bio novost – on je bio logičan nastavak puta koji je počeo još u djetinjstvu.
Dolazak u LADO za mene je bio poput ulaska u svijet koji sam oduvijek osjećala svojim. Sve ono što sam u folkloru učila i izvodila u manjim okvirima, ovdje je dobilo puni oblik, snagu i ozbiljnost. LADO nije samo ansambl – to je institucija, živi muzej hrvatske tradicije, ali i obitelj umjetnika koji dijele istu strast. U Ladu potvrđujem iz dana u dan koliko je presudno i važno moje samostalno izvođačko iskustvo koje se lako može prenijeti na profesionalizam u folkloru. Svaki dan promišljam na koji način tradicija može biti suvremena, aktualna i potrebna.
Danas, kada putujem s Ladom, postoje trenutci koji me uvijek vraćaju u djetinjstvo i u „Tenu”. To su oni posebni trenutci zajedništva – nakon izvrsno odrađenog koncerta, ili uoči neke velike turneje i važnog nastupa – kada se u autobusu osjeti uzbuđenje i radost. Tada smo jedno, povezani istim ciljem, i u meni se javi misao: Pa ti radiš najbolji posao na svijetu! U tim trenutcima osjećam se isto kao onda kada sam bila djevojčica i djevojka u „Teni” – puna veselja, pripadnosti i ljubavi prema onome što radim.