Povodom 40. obljetnice KUD-a „Tena” dobio sam priliku napisati nekoliko crtica iz svojeg života, koje su vezane za folklor te na taj način potaknuti na razmišljanje one koji još dvoje baviti se folklorom ili ne. Ljubav prema tradicijskoj kulturi kreće od sredine u kojoj živiš. Stoga je vrlo važno održati te sredine jakima i nepokolebljivima pred navalom raznog šunda i loših kopija tradicijske kulture.

Moj folkloraški put krenuo je, naravno, u tradicionalnom slavonsko-šokačkom okruženju. Ja možda i nisam pravi primjer slavonsko-šokačkog identiteta, ali nikom ne dam za pravo da više voli, poštuje i njeguje upravo te vrijednosti od moje obitelji i mene samoga. Kako bi se bilo čuvar tog i takvog identiteta, nije dovoljno biti Šokac, Slavonac ili nešto drugo, smatram kako se treba truditi biti dobar, marljiv i radišan, a onda tvoj identitet sam po sebi bude prepoznatljiv kao šokački i slavonski!

Pisati o tome, a ne spomenuti moje okruženje i sredinu u kojoj sam rastao bilo bi nepotpuno. Osoba koja je možda najzaslužnija za ljubav prema takvom načinu života moj je susjed iz Grčkog sokaka u Gorjanima. Malen, žilav, tvrdoglav i uporan u nastojanju da čuva i sačuva sebe i svoj identitet. Katkada možda i s čašicom više, ali da, uvijek i zauvijek Šokac! To je za mene bio čika Božo Bogdanović-Šimetin! U njegovoj kući, s njegovom obitelji ja sam kao mali dječak doživljavao i proživljavao taj šokački, slavonski način života. Cijele dane znao sam provesti upravo kod tih ljudi. Tamo sam tako, doslovno živio i uživao.
Zašto bih se dotaknuo tih dana koje bih vrlo rado vratio da mogu? Upravo zbog toga da se shvati koliko je važna simbioza načina života i istinske ljubavi prema čuvanju tradicijske kulture kroz folklor. Moj folkloraški put krenuo je s prvim susretom s Đakovačkim vezovima. Bilo je to davne 1978. godine. Prvu šokačku narodnu nošnju obukao sam za te Vezove, u prednjoj sobi mog čika Bože, koja je bila uređena i nakićena kao iz neke priče! Srce Isusovo i Srce Marijino gledaju jedno prema drugome iznad dva bračna kreveta, koji svaki u svojem uglu na sebi drži debele perine i vankuše, naređene skoro do tavana. Sa slika na zidu mustrovane sobe gledala su me neka stara, meni neznana lica. Iz ormara koji je mirisao prošlošću, uz škripanje vrata, baka Mandica izvadila je nošnju pripremljenu za mene.

Pranje i farbanje kola, viksanje orme, češljanje konja tih dana bila su naša svakodnevica. Šimšira i hortenzija bilo je po cijelom dvorištu. Može li se zamisliti gdje nestaje sav umor, muka, znoj, žuljevi kada se u to nedjeljno jutro već oko četiri sata u beskrajnoj povorci iz Gorjana s konjskim zapregama krene da bi se na vrijeme stiglo za vezovsku povorku? U jednim zaprežnim kolima bio sam i ja.

Ja, tada maleni, crni dječak s paradnom kapom u bijeloj rubini i gaćama, bos, krupnim očima iz zadnjeg sica zaprežnih kola promatrao sam to srpanjsko svitanje, sanjao sam! Mogu li danas zaljubljenici u tradicijsku kulturu osjetiti miris tog srpanjskog jutra, koji bi se trebao naći u čulima svih onih koji se žele istinski baviti očuvanjem tradicije kroz folklor? Danas kada se spomenu riječi „folklor”, „tradicija” ja vidim upravo te slike, osjetim te mirise i živim trenutak!

Krenula je školska godina 1979./80. i ja se uključujem u folklornu sekciju. Nijedno događanje u školi tada nije moglo proći bez folklora i tamburaša. Između ostalog, mali Đakovački vezovi bili su naša pokretačka snaga. Uključujem se u odraslu skupinu KUD-a „Gorjanac” u Gorjanima, gdje sam također proveo lijepe dane svojega dječačkog života. Putovanja, druženja i nastupi bili su dio naše svakodnevice. Svaki nastup iščekivao se s velikom radošću i uzbuđenjem. Tada je moj KUD „Gorjanac” letio na krilima stare slave, a tih godina slovio je ne kao jedno od najboljih, nego najbolje društvo u Đakovštini.

1990. uključujem se u tadašnji RKUD PIK-a Đakovo, odnosno današnju „Tenu”. Ovo je Društvo na neki čudan način promijenilo moj pogled na folklor. U Društvu se, po mojemm mišljenju, radilo kao u nekoj velikoj tvornici za „finalizaciju sirovine”. Gorjani kao iskon postali su inspiracija mnogih koreografa, pa tako i onih koji su naše tradicijske segmente pretakali u svoja koreografska postignuća. Ljubav i simbioza tog tradicionalnog i koreografiranog pristupa folklornoj tradiciji bila je više nego vidljiva.

Ono što sam odabrao kao naslov ovih redaka je Folklor kao način života, ne misleći pri tome da će se folklor uplesti u moj život i u pravom smislu te riječi. U tom pogledu folklor nije bio samo folklor, nije bio samo čuvanje tradicije. Ono što u mojem slučaju još čini folklor kao način života nešto je puno veće i jače. Neprocjenjivo je kada to čuvanje tradicije i tu ljubav prema folkloru dobiješ i u svojoj obitelji. Kada pozornicu dijeliš sa svojom suprugom i svojih dvoje djece, koji također ljubomorno čuvaju našu šokačku i slavonsku tradiciju.

KUD „Tena”, koji ove 2025. godine proslavlja svoj 40. rođendan, u tome ima veliku zaslugu. Probe, druženja, putovanja, zajednički interesi i zajedničke ljubavi koje nam folklor, odnosno „Tena” pružaju, doveli su mene osobno, a i mnoge druge do toga da upravo u takvom okruženju nađeš nešto za cijeli život. Supruga Dubravka na neki se poseban način, isto kao folklor, uplela u moj život i našla smisao života upravo tu, u „Teni”. Danas nas dvoje dijelimo zajedničke trenutke na probama, nastupima i putovanjima s „Tenom”. Rado se sjetimo naših početaka i zajedničkih trenutaka koje su nam „Tena” i folklor priuštili. Tako teče život uz folklor i s folklorom. Kao što i pjesma kaže… Život teče u laganom ritmu…!

Dora i Ivan, naša, sada već odrasla djeca, rasli su upravo u „Teni” i s „Tenom”. Kroz njih gledamo svoje početke. U „Teni” su prošli sve skupine. Sada su članovi prepoznatljivog prvog ansambla „Slavonske kraljice”. Pratimo njihove korake, tugu, uzbuđenja, njihova putovanja, prve ljubavi, druženja… Kada bih nekome rekao da se s folklorom može obići pola zemaljske kugle, činilo bi se kao laž, ali s „Tenom” je to moguće. „Tena” je zbog svoje prepoznatljivosti i kvalitete dobila ulaznicu u mnoge amaterske, kulturno-umjetničke asocijacije u zemlji i svijetu. Svojim gostovanjima i nastupima promiče hrvatski i slavonski identitet. Uistinu je lijepo prepustiti se životu uz folklor.

Bilo bi dobro uz sve blagodati koje folklor daje ne zaboraviti iz čega i od kuda nam ta ljepota i ti osjećaji. Volio bih kada bi se mlađe generacije više vraćale u iskon. Ondje bi našli i prepoznali temelj s kojeg se trebaju nadograditi. Žao mi je što mnogi drugi neće imati privilegiju osjetiti onaj miris prednje sobe, miris tog srpanjskog jutra s početka ovog teksta ili da svakodnevna tema u kući bude folklor. Ipak, osjeti se kako osobni interesi, egoizam i sebeljublje pomalo preplavljuju i tako oblikuju pristup tradiciji. Na taj način neizravno se mijenja i odnos prema životu, posebno ukoliko ima još netko tko se može pronaći u redcima s početka ovoga teksta.

Našoj „Teni”, koja slavi svoj četrdeseti rođendan i koja je odgojila mnoge generacije folkloraša, želim puno uspjeha u daljnjem radu i puno inspiracije u stvaranju i otkrivanju novih dosega. Jednako tako želim joj da još mnoge generacije usmjerava i usavršava u tome da njezini članovi budu tvrdi i nepokolebljivi u čuvanju svoje tradicije i folklora uopće.