Teško mi je pisati o ovoj temi jer ne znam gdje bih počela. Čini mi se da je „Tena” oduvijek bila dio našeg obiteljskog života, uvijek smo planirali svoje vrijeme prema obvezama koje smo imali tamo, za nas su one bile prioritet. Kako su godine prolazile, tako smo se sve više umrežavali u „Tenin” život. Mislim da je ona dio naše obitelji, da se u svakome od nas nalazi jedan komadić onoga što nam je pružila i što smo mi dali njoj. Neki od nas imaju malo veći udio, a neki malo manji. No, u svakom slučaju vjerujem da svatko od nas nosi divne uspomene, prijateljstva i emocije koje su se stvarale unutar te zajednice i života s njom.

KUD „Tena” za mene je mjesto odrastanja i uspomena koje i dan-danas traju. Moj put unutar ove zajednice, kao i onaj cijele moje obitelji, oca, majke, dviju sestara i trojice braće zanimljiv je i čini se slučajan, barem iz moje vlastite perspektive.

Davne 2005. godine moja majka Josipa susrela je u osječkoj bolnici Stjepana Jurišu koji ju je tijekom razgovora pozvao da dovede moje dvije sestre Petru i Klaru u „Tenu”, na probu najmlađih „Teninih” skupina Zvončića i Pčelica. Dolazak je bio neobavezan, ali poziv je bio primamljiv i ona je pristala i odvela djecu na probu da iskušaju, pa odluče žele li ostati. Tako je i bilo, sestre su došle i svidjelo im se, a mene, tada trogodišnju djevojčicu, nisu još poveli. Prema onome što mi je majka rekla, i ja sam željela poći. Nedugo zatim i ja sam mogla s njima. I tako smo jedna po jedna počele dolaziti, a „Tena” nas je sve redom okupljala u svoje sekcije i mi smo s njom rasle.

Nakon nas tri sestre moja braća Luka, Petar i Filip pridružili su nam se na probama. Svi smo počeli kao plesači, a kasnije smo se Luka, Petar i ja bavili i sviranjem. Zajednički odlasci na probe, na nastupe, izradu maski, kotrljanje jaja, druženje, sve je to za nas postala obiteljska stvar.

U našoj se kući podrazumijevalo da se ide u „Tenu”, a mislim da je i našim roditeljima to bilo važno, da su je prepoznali kao mjesto koje nosi određene vrijednosti, da nije riječ samo o prostoru gdje se pleše, pjeva i svira, već da je to mjesto koje odgaja, u kojemu se stvaraju prijateljstva i izgrađuje identitet i pripadnost ovoj našoj dragoj Slavoniji i domovini Hrvatskoj, pripadnost zavičaju.

Petra, kao najstarija od nas šestero djece, prva je iskusila čari koje nosi „Tena”. Prepričavala nam je nastupe i događaje za koje smo mi drugi bili još premaleni. Mislim da smo mi svi potajno htjeli biti kao ona, iskusiti sve ono što je ona iskusila. Barem sam se ja na nju ugledala i promatrala je na taj način. Kroz razgovore s njom o našem djetinjstvu i odrastanju, ispričala mi je kako ona doživljava svoje iskustvo unutar KUD-a. Smatra da je to bilo prvo mjesto gdje je ona mogla biti svoja, gdje nije morala glumiti mirnoću, gdje se njezina energična osobnost prihvaćala dobrohotno i s uvažavanjem. Osim toga, za nju je to posebno mjesto jer je tamo upoznala Igora Sivća, za kojega se i udala. Zbog toga smatram da je način rada unutar „Tene” poseban jer se kroz pjesmu, ples i instrument međusobno povezujemo, osobnosti se ispoljavaju poput umjetnosti koja nam dopušta da budemo svoji. Na neki način igramo se s mogućnostima scenske izvedbe i zamišljene scene prikazujemo uz vlastiti pečat. Tako je i moj brat Luka, koji je bio plesač, u jednom dijelu svojega puta odlučio biti svirač. Po dolasku u FA „Slavonske kraljice” Luka je svirao kontru i gajde sve do svojega odlaska na studij. On je vrlo energičan i uvijek je srčano svirao taj instrument, a i mi, plesači, njegov osobni pečat svi smo mogli osjećati kroz ples i pjesmu. Petar je moj drugi brat i kao i Luka iz plesača je prešao u svirače, a svirao je prim i samicu. I on i Klara svoje su djetinjstvo proveli zajedno sa svima nama, ali su zbog sportskih i nekih drugih aktivnosti prestali dolaziti na probe. Međutim, nikada se nisu u potpunosti udaljili, uvijek nas i dalje podržavaju i prate iz publike. Moj najmlađi brat Filip također je plesač od svoje 4. godine, a sada je već član FA „Slavonske kraljice” i vrlo rado odlazi na probe.

Uz sve navedeno, ne mogu ne spomenuti oca Dinka i majku Josipu. Oni su divni roditelji koji su nas uvijek poticali da se trudimo i ustrajemo na svojem putu kako bismo bili što bolji u onome što želimo i možemo dati. Dok smo bili djeca, mama nas je spremala i oblačila u nošnje, učila je plesti kosu za Vezove, vozila nas je gdje god je trebalo. Sada kad smo odrasli, obično nas prati iz prvog reda zajedno s tatom, predsjednikom KUD-a, Dinkom. I dan-danas nam mašu iz publike kao da smo još uvijek mala dječica. Tata je već dugo predsjednik i iz moje perspektive, nikada mu nije bilo teško nešto učiniti za „Tenu”. Trudi se da sve što mu je povjereno bude za dobro i svih njezinih članova. Naši razgovori vezani za njegove obveze mogu se sažeti u rečenice: „riješit ćemo” i „nek’ djeca putuju”. Toliko o obitelji Hrehorović i njezinu tkanju jednoga dijela „Teninih” četrdeset godina.