Kada je, 21. svibnja 1985. godine, moja majka Ana Perić zajedno s nekoliko istomišljenika osnovala KUD „Tenu”, bila sam srednjoškolka i zajedno s prijateljicom Kristinom Mandić, tada Milas, počela sam plesati u novoosnovanom KUD-u. „Tena” je osnovana kao radničko kulturno-umjetničko društvo PIK-a Đakovo, te joj je kasnije promijenjen naziv u KUD „Tena”. Ana Perić u „Teni” je brinula o nošnjama i oblačenju članova na nastupim i turnejama. Zanimljiva je priča o prvom nastupu na Đakovačkim vezovima. „Tena” je osnovana 21. svibnja, a Đakovački vezovi održavali su se prvi tjedan u srpnju. Postojala je velika želja sudjelovati na Vezovima, a Društvo je bilo tek osnovano i nije imalo nošnje, ali imalo je Anu Perić, svoju tetu Anu, kako su je zvali članovi, koja je otišla u svoje rodno selo Gorjane i uz pomoć sestre Evice Bogdanović posudila nošnje i „Tena” je izašla na svoje prve Đakovačke vezove i predstavila se svojem gradu s običajem vinčac. Uvijek sam uz nju bila prisutna u garderobi, godinama sam joj pomagala i učila kako se nošnje održavaju (peru, peglaju, slažu) i oblače na članove KUD-a.
Aktivno sam plesala od osnutka 1985. godine do 1992. godine, kada sam zbog obiteljske tragedije prestala plesati, da bih se 1994. godine vratila i plesala aktivno do 1998. godine. S „Tenom” sam prošla mnogo nastupa, putovanja, turneja i lijepih druženja koja će mi zauvijek ostati u lijepom sjećanju. Iako sam imala prekide u aktivnom plesanju, uvijek sam bila uz događanja u „Teni” jer sam pomagala majci u garderobi i često sam pomagala kod oblačenja na nastupima i turnejama, tako da mogu reći kako sam punih 40 godina uz „Tenu”. Jako je zanimljivo, napeto i naporno iza pozornice kada „Tena” ima nastup. Sve vrvi od veselih članica i članova koji pripremaju nošnje koje su zadužili za nastup. Svi pomažu jedni drugima jer sve mora biti na svojem mjestu kako bi na pozornici lijepo izgledalo, od nošnje do obuće i frizure. Sretna sam i zahvalna što sam s „Tenom” posjetila puno zemalja, vidjela njihove ljepote, upoznala nove ljude, njihovu tradiciju, nošnje, običaje. Posebno su me se dojmili folklorni festivali na kojima smo se družili s ljudima iz različitih zemalja i upoznali se s njihovom kulturom i tradicijom.
Posebno sam ponosna na naše Đakovačke vezove i vrlo me veselilo biti sudionik povorke sa svojom obitelji; suprugom Daliborom, sinom Markom i kćeri Anom. Sin i kći kao mali su bili dio „Tene” te smo zajedno sudjelovali u povorci Đakovačkih vezova, što me je činilo neizmjerno sretnom i ponosnom.
Kada sam prestala aktivno plesati, pomagala sam majci u garderobi u kojoj je uvijek bilo puno posla oko održavanja nošnji. Puno smo vremena provodile u garderobi kako bi nošnje bile uredne i zablistale na pozornici. Moja majka Ana Perić živjela je za „Tenu”. U našoj kući „Tena” je bila glavna tema svih razgovora, sve se ravnalo prema „Teni”. Sate i sate provodila je u garderobi uređujući nošnje kako bi bile savršene. Težila je ka savršenosti, prosječnost je nije zanimala, nošnje su morale biti savršeno oprane, opeglane i obučene na članovima Društva. Uvijek je govorila članovima kada obuku nošnju da na sebi imaju veliku vrijednost, da trebaju s ponosom nositi nošnju i da moraju paziti na svaku nošnju. U nošnji se ne sjedi, ne konzumira hrana, cigareta – nošnja se čuva i s ponosom nosi. „Tenin” fundus nošnji svake se godine povećavao i posla u garderobi bilo je sve više. Često sam joj pomagala kako bi na vrijeme pripremila nošnju za sljedeći nastup.
Tu ljubav prema tradiciji, folkloru, nošnjama i zlatovezu prenijela je i na mene i polako me uvodila u održavanje nošnji, kao i u izradu nošnji u tehnici zlatovez, jer đakovačka zlatara je nadaleko poznata svečana nošnja Đakova i Đakovštine. Uz brigu o nošnjama u „Teni”, sudjelovanje u organizacijskim poslovima i odlasku na svaki nastup i svaku „Teninu” turneju, izvezla je mnogobrojne nošnje i duge predmete (slike, broševe, boce i dr.) tehnikom zlatom po papiru.
Kad se teško razboljela i 3. siječnja 2014. godine preminula, preuzela sam brigu o nošnjama. „Tena” je u tom trenutku imala veliki fundus nošnji – 16 koreografija s oko 300 kompleta nošnji (Slavonija, Baranja, Posavina, Međimurje, bunjevačko, Lika, Pokuplje, Mađarska Podravina, Prigorje, Krk, Primorje, Split, linđo, Lastovo, baranjske buše), te je za njihovo održavanje bilo potrebno puno vremena i truda. Broj nošnji stalno se povećava jer se uvježbavaju nove koreografije i nabavljaju se nove nošnje. S vremenom nisam više mogla sama održavati nošnje te sam počela obučavati članice i članove da sami poslije nastupa slože nošnju. Iznimno sam ponosna na djevojke i mladiće koji s velikim zanimanjem uče kako čuvati i održavati nošnju koju nose.
Veliku pomoć kod oblačenja mnogobrojnih članova imam od suradnica Kristine Mandić, Maje Vukadin i Marije Humbal. Neizmjerna je njihova pomoć prilikom uređivanja originalnih oglavlja djevojaka. Pomoć u garderobi imala sam i od pokojne Pavke Horniš, koja je uvijek nesebično pomagala i u garderobi i na nastupima. Veliku pomoć od nje i dobru suradnju imam s našom tajnicom Zorom Mijošević, koja uz tajničke poslove brine o svemu što je potrebno za rad tako velikog društva kao što je „Tena”, koja ima sedam sekcija s dvjestotinjak aktivnih članova, čiji predsjednik Dinko Hrehorović ima golemu ulogu u funkcioniranju Društva.
Dobru suradnju, kao i njegovu podršku, imala sam s našim koreografom i umjetničkim voditeljem Enrihom Merdićem, koji ulaže veliki trud kako bi „Tena” bila na visokoj razini i koji je „Tenu” doveo u sam vrh folklornog amaterizma.
Prošle, 2024. godine nakon odrađenih Đakovačkih vezova morala sam se zbog zdravstvenih razloga povući iz garderobe. Zahtjevan i odgovoran posao garderobijerke preuzela je članica Manuela Kelava, kojoj želim puno uspjeha u čuvanju i održavanju velikog broja narodnih nošnji KUD-a „Tena”.
Ipak nisam potpuno otišla iz „Tene” jer punih 40 godina „Tena” je u mojem srcu i duši, tako sam prihvatila brigu o dječjim skupinama Zvončićima, Pčelicama i Dukatima, koji imaju daleko manje nastupa od „Slavonskih kraljica”. Dok mi zdravlje bude dopuštalo, brinut ću se o nošnjama za dječje skupine.
Sretna sam što je kroz KUD „Tenu” prošao veliki broj mladih ljudi koji su u nekom razdoblju svojega života mogli doživjeti sve što „Tena” nudi; čuvanje kulturne baštine, učenje novih koreografija, putovanja, druženje, upoznavanje novih kultura širom svijeta.
Ponosna sam što sam imala priliku biti dio KUD-a „Tena” i uvijek ću biti podrška kada „Tena” to bude trebala.