Jesen je 1998. godine. Već tri godine gledam kako moja prijateljica iz razreda ide u „Tenu”. Tamo je išla i moja seka Ana, no mama mi nikako ne da, kaže: „Još si mala.” Napokon, moje strpljenje dolazi kraju pa se nakon nastave, zajedno s prijateljicom, upućujem u slavnu Mimozu na probu Pčelica. Tu večer samo sam gledala, a u sebi sam već naveliko pjevala i plesala. Kada sam došla kući, mama je s vrata počela vikati: „Gdje si do sada? Davno je nastava završila!” Kao iz topa odgovorila sam: „Od danas idem u ,Tenu’! Bila sam na probi i želim ići na folklor!” Mama je ostala iznenađena, a lice joj omekšalo i samo je rekla: „U redu, ali ići ćeš pješke na probe!” To mi nije teško palo.

Počela sam plesati u Pčelicama, a ubrzo i u Dukatima. Na svakoj probi uživala sam cijelim bićem i od starijih djevojaka učila kad god je bila prilika. Bilo je sve toliko čarobno da sam polako shvaćala kako sam pronašla svoju ljubav. Naša tadašnja voditeljica Katica Jakobović vodila je i KUD-ove u Piškorevcima i Kondriću pa je nekoliko nas išlo s njom na probe i nastupe kao pojačanje odraslim skupinama, no to je priča za sebe.

Godine u Dukatima dragocjene su jer sam tamo pronašla prijatelje za cijeli život. Ono mamino da ću ići pješke došlo mi je kao nagrada jer su dolasci i odlasci bili jednako važni kao i sama proba. Moram priznati, nekada i važnija. Žurba iz škole, slanac kod ĐibeĐija pod pauzom, a onda s noge na nogu s probe zajedno s Ines i Mirkecom, s kojima smo se rastajali u centru na raskrižju (ah, kojeg olakšanja kada su tamo postavili klupicu), pa do kuće sa Sanjicom (sada kumom) i Daletom. Uvijek veseli, nasmijani i bezbrižni s puno planova do sljedeće probe.

Nakon nekog vremena budi se želja za prelaskom u Kraljice. Čak toliko da sam se htjela ispisati iz Dukata kako bih otišla u „Kraljice”. Srećom, tu želju podijelila sam s tatom, koji me savjetovao kako je bolje pričekati da prijeđem zajedno s prijateljima. Tako je i bilo. Nas dvanaestero klinaca i šezdesetak, nama velikih, članova „Kraljica”. Kada su zapjevali, srce mi je htjelo iskočiti od sreće! Ponovno se vratio onaj osjećaj s početka. Na svakoj probi upijala sam kao spužva kako bih što prije zaplesala u prvoj ekipi. Tražila starije da mi pokazuju korake i napišu tekst pjesme. Naravno, prvo sam plesala Posavinu, koju obožavam, a onda polako i ostale koreografije. Kada je to bilo ostvareno, došao je novi cilj – pjevati solaže koje sada pjeva Zrinka. Ali, mislim si; Ivana, neće to još skoro! No bilo je i prije nego što sam se snašla. Nastup u BiH, Tomislavgrad, prvi put pjevam solo u Baranji. Cijeli dan prošao je u brizi, tremi, grlobolji i svemu što ide s time. Na kraju je dobro prošlo. Nakon toga još sam nekoliko puta pjevala, ali kada sam prvi put pjevala pred našom publikom u kinu, tresla sam se toliko da je to i moja mama u gledalištu vidjela, a ja sam mislila da ću pasti na koljena.

Već 2002. idem na svoju prvu turneju, u Portugal. Nakon toga slijedi Meksiko, gdje sam pronašla svoju dvojnicu iz Crne Gore, zatim Grčka, u kojoj su se gibali štokovi i gorila je šuma, u Egiptu me čovjek htio kupiti za nekoliko deva, u Poljskoj sam potpuno ostala bez glasa, no već za dva dana dobili smo nagradu za koreografiju u kojoj sam pjevala solo, u Finskoj su dečki meni pjevali „…zbogom ostaj, majko ti…”, u Italiji smo se tuširali pod slavinom u dvorištu smještaja, u Kini smo upoznali ekipu iz Kanade, koji su zapravo Poljaci s kojima smo tulumarili jače no ikada.

2008. godine upisala sam Stručni studij predškolskog odgoja u Petrinji. Do tada mislim da nisam preskočila nijedan nastup, računajući i one vokalne te mise zahvalnice i slično. I dalje sam bila prisutna na probama i nastupima kad god je to bilo moguće, a Sunger se nije propuštao. Društvo i prijatelji velik su razlog za nastavak plesanja nakon povratka sa studija. 2009. zajedno s prijateljicama iz „Kraljica” postajem suosnivačica ŽVS „Đakovčanke”, gdje pjevam sljedećih deset godina. Sada smo nešto stariji i sve više kvalitetnog vremena provodimo zajedno. Tako se nalazimo po kućama ili u prostorijama „Tene”, gdje se najčešće igrao Pictionary i Alias, a srijedom smo znali ići na kuglanje. Izlasci vikendom bili su neizbježni, osobito u vrijeme Šokačkog diska, a nedjeljom kava i prepričavanje. Kada bismo se vikendom družili u „Teni”, znalo se da je u nedjelju u 15 sati čišćenje. Dok smo još bili u Mimozi, u bifeu smo imali jednu malu sivu glazbenu liniju i jedan CD koji smo slušali dok čistimo. Bila je to snimka nekakvog Prvog glasa ili tako nečega, a bilo je bolno za uši i posve smiješno.

Odlazak na turneju u Finsku 2013. godine bio je svojevrsna nagrada za „starije članove” „Kraljica”. Neizmjerno smo joj se veselili.

No onda je sve stalo.

Stalo je srce našeg prijatelja. Od toga dana kao da je stala i naša mladost. Sve je postalo ozbiljno i stvarno. Naša bezbrižnost odjednom je iščeznula. Bilo je to vrlo teško vrijeme za sve nas. Međusobni razgovori, vrijeme provedeno s obitelji i razgovori s Enrihom rezultirali su zacjeljivanjem naših slomljenih srca. Zajedništvom smo jedni drugima davali snagu za nastavak dalje.

2015. godine plešem na svojem oproštajnom koncertu. Bilo je teško donijeti tu odluku, no nakon 2013. sve je bilo drugačije i jednostavno nisam mogla nastaviti biti aktivan član. Daleko od toga da više nisam bila u „Teni”. Bila sam prisutna kad god je trebalo pa sam tako, u nedostatku stručnog vokalnog voditelja, na dvije godine preuzela tu ulogu.

Još ranije, u jesen 2012. godine, počinjem voditi KUD „Veseli Šokci” u Punitovcima, gdje sam se zadržala deset godina. Tijekom tog vremena puno sam naučila o vođenju KUD-a, radu s ljudima, ali i samoj tradiciji i tradicijskim napjevima i plesovima Đakovštine. Na Enrihov poticaj zapisujem pjesme i plesove sela Punitovci te predajem o tome na seminaru folklora u Vinkovcima. Godinu kasnije i sama sam polaznica novog koncepta seminara folklora, gdje se susrećem s različitim stručnjacima: koreografima, folkloristima, redateljem, balerinom. Kada se nađete u takvom društvu, tada shvatite koliko zapravo malo znate.

2022. počinjem voditi najstariju dječju skupinu Dukati. S djecom pretežno radim program Đakovštine, no volimo se pozabaviti i ostalim krajevima Hrvatske. Uz suradnju s Enrihom zbilja uživam u svojoj novoj ulozi u „Teni” i veselim se onome što mi budućnost nosi. S velikom željom za učenjem, ali i životnim razdobljem koje se našlo preda mnom, uspjela sam pohoditi još samo jedan seminar, 2024. seminar dječjeg folklora, također u Vinkovcima.

2019. godine udajem se za, nećete vjerovati, tamburaša kojeg sam upoznala u „Teni”. Josip i ja imamo dvoje djece, Marka (5 godina) i Sonju (6 mjeseci) kojima redovito pjevamo i sviramo pjesme iz Đakovštine. Sigurna sam da će i oni biti „Tenini” članovi.

I tako na kraju opet postavljam pitanje: „Tena” – hobi ili život?
Mislim da je odgovor jasan.