Odmah na početku moram naglasiti da je KUD „Tena” moj drugi dom, koji je duboko obilježio moj život. Od 1999. do 2020. godine bila sam aktivna članica, od kada svoj doprinos više dajem u organizaciji i radu KUD-a nego na svjetlima pozornice. Proteklih 26 godina, iako mi zvuči mnogo kada izgovorim, prošle su u trenutku; u plesu, pjesmi, smijehu, druženjima, putovanjima. Sada, kada se u sjećanjima osvrnem na proteklo razdoblje, shvaćam kako sam izuzetno bogata osoba jer iskustvo koje sam stekla, prijateljstva koja sam sklopila, emocije koje sam osjetila i uspomene koje imam nemjerljivi su i neprocjenjivi.

Sjećam se djevojčice koja se u rujnu 1999. godine upisala u „Tenu”. Djevojčice koja je tada uskoro navršavala 11 godina. Oblačenje narodne nošnje, učenje plesnih koraka i pjesama, narodnih običaja, sve je to nekako bilo OK, to je za mene bilo nešto što se u toj ustanovi uči i radi, ali moram priznati kako to nije razlog zbog kojeg sam odlučila postati članicom „Tene”. Naime, ljudi odnosno prijatelji i poznanici bili su ti (moram izdvojiti Stjepana Jurišu, obiteljskog prijatelja i trenutačnog voditelja folklornih sekcija Zvončići i Pčelice, koji je u tom imao najveći utjecaj) zbog kojih sam postala članica „Tene”, jer se volim družiti i sklapati nova prijateljstva. Tada nisam ni slutila kako je to nešto što će me pratiti kroz cijeli život. Već s 12 godina, 2001. godine postala sam članica reprezentativnog Folklornog ansambla „Slavonske kraljice”, tada kao najmlađa članica Ansambla. Ne, nisam bila ni najbolja plesačica ni najbolja pjevačica, samo sam bila malo viša nego druge djevojčice u tim godinama. Taj dolazak u stariju skupinu malo me „izbacio iz tračnica”, iz moje zone ugode, jer sam shvatila da ukoliko se želim i dalje družiti s prijateljima, otići na nastupe i putovanja i biti dio ekipe, morat ću naučiti korake i koreografije. O da, itekako sam se namučila. Ali trud se isplatio jer sam već 2002. godine otišla na prvu turneju u Portugal, a od tada nije prošla godina da nisam bila u prvoj postavi osoba predviđenih za putovanje, za turneju. Miris nošnje, žamor iza pozornice, zvuk tamburice, trema pred nastup, osjećaj ponosa za vrijeme pljeska, beskrajna druženja, to je sve ono što me je pokretalo sve ove godine.

Godine su prolazile i rasla sam kroz „Tenu”. Naučila sam poštovati autoritet, naučila sam kako se ponašati u drugim gradovima, daleko od kuće i kulture/civilizacije kakvu poznajem, kako se snaći u kriznim situacijama i pravodobno reagirati, snalaziti se u prostoru, ali najviše od svega naučila sam što znači tim. Uspjeh i pljesak publike na kraju nastupa ili koncerta ne dolazi od pojedinca i nisam ga zaslužila sama, već uspjeh dolazi od svih srca koja su na toj pozornici kucala u istom ritmu i samo za jedno.

Također se sjećam kako mi je naš voditelj Enrih Merdić jednom prilikom rekao kako je u početku mislio da od mene nikada neće ništa biti jer sam bila najlošija u generaciji, a zapravo je samo trebalo neko vrijeme proći kako bih apsolvirala stečena znanja i vještine i, kako je on to rekao, otvorila se kao cvijet. Kako su godine prolazile, usavršavala sam svoje plesačke i pjevačke vještine sve više i više. Vezano za navedeno, dobro za mene nikada nije bilo dovoljno, moralo je biti odlično. Na kraju, od početne želje da pristupim „Teni” samo kako bih se družila s drugima, itekako mi je postalo važno kako se pleše, što se pjeva i što su to ostavili naši stariji te sam isto to željela prenijeti drugima, mlađima od sebe, kako bi se sačuvala tradicija od zaborava. Sve to prepoznato je od vodstva „Tene”, koje je odlučilo dodatno investirati u moje znanje i sposobnosti te sam tri godine bila polaznica Seminara folklora panonske zone u Vinkovcima, gdje sam obogatila i proširila znanja koja sam naknadno implementirala natrag u „Tenu”. Često sam Enrihu bila pomoćnica prilikom demonstracija novih koraka i ponavljanja već naučenih. Također sam se okušala i kao voditeljica KUD-a „Brđani” iz Trnave, a u „Teni” sam bila pomoćna voditeljica u onim danima kada je Enrih imao privatnih/poslovnih obveza. Tada sam počela uviđati i drugu stranu svega toga. Više nisu postojali samo pokreti, note, opet sam se okrenula onome zbog čega sam pristupila „Teni” – ljudima. Mladim osobama koje prvi put oblače nošnju, koje prvi put kroče na pozornicu, čije suze smoče lice kada nešto krivo naprave, čiji osmijeh najljepše i najblistavije sja nakon uspješno odrađenog nastupa. Taj osjećaj radosti i topline ono je zbog čega sve ovo ima smisla.

Kroz sve ove godine dobila sam puno više od samog plesa i pjesama. Dobila sam prijatelje koji su mi postali druga obitelj. S kojima sam izlazila u grad, s kojima sam učila za školske obveze, s kojima sam doživjela bezbroj trenutaka koji su obilježili moj život, od umora na probama, dugih putovanja autobusom i avionom te neprospavanih noći uz ples i pjesmu. Također, u „Teni” su plesali moj brat Dalibor Totić i sestra Dolores Seiter (Totić) s kojima imam prekrasnu i neraskidivu vezu jer osim činjenice što smo obitelj, imamo ista iskustva, prijatelje, zajedničke teme i način razmišljanja. A kada je riječ o obitelji koju biramo sami, tu bih izdvojila prijateljicu Ivanu Nikšić (Škegro), s kojom sam išla na probe još od kad sam bila 10-godišnja djevojčica, a danas smo kume.

Za mene „Tena” nije samo skup proba i nastupa. To je institucija, prostor ispunjen emocijama, ponosom i ljubavlju. Tradicija nije prošlost, ona živi u nama, u svakom našem pokretu i ispjevanoj i odsviranoj noti. Tradicija je u svakom osmijehu i ponosu, u dlanovima crvenim od pljeska svih naših sugrađana koji se ispunjenih srca vrate svojim kućama nakon našeg koncerta.

Sada, nakon 26 godina, dok pišem ovaj tekst i dok se prisjećam svega unatrag, znam da me je rad u „Teni” odgojio u osobu kakva sam sada. U osobu s puno iskustva, proživljenog i doživljenog, nečeg lijepog, nečeg manje lijepog, ali svega onog što me je oblikovalo i osjećam samo zahvalnost što sam imala priliku biti i što još uvijek jesam dio te velike obitelji. Što sam rasla uz ljude koji su me inspirirali i što sam mogla pridonositi nečemu većem od sebe.

Ima jedna poznata Enrihova izjava kada smo na turneji i kada trebamo otpjevati nekoliko pjesama drugim društvima prilikom primopredaje poklona, a to je Donosimo vam dio našeg srca vašim srcima. Naravno da smo mi, članovi, tu rečenicu itekako spominjali prilikom šala kako ostavljamo svoja srca. No, „Tena” je za mene drugi dom, mjesto gdje sam pronašla prijatelje za cijeli život i gdje sam ostavila dio srca.