Što je folklor? Na ovo pitanje mnogi će se uhvatiti neke službene definicije, međutim, da to morate svojim riječima, sigurno biste se i sami našli u nedoumici. Za mene je folklor – „Tena”. Vjerojatno ove moje riječi zvuče malo pretenciozno, no pokušat ću u nastavku objasniti zašto tako mislim i osjećam.
Moja folklorna karijera počinje 1993. godine kada sam se kao petnaestogodišnjak uključio u rad lokalnog folklornog društva u Budrovcima. Iskreno, nisam puno znao o folkloru osim da se tu pleše i pjeva, no isto tako iskreno – mene su u folklor privukle priče o putovanjima! Nakon dvije godine provedene u tom Društvu osjećao sam da sam u njemu dao svoj maksimum i da mogu i želim više i učiti i napredovati. Kako su neki dečki iz mojeg mjesta već išli u „Tenu”, nekako sam se i ja odlučio na taj korak. Početkom 1996. godine tako sam se našao u podrumskim prostorijama KUD-a „Tena” u Đakovu.

U to sam se vrijeme kao srednjoškolac često trudio objasniti svojim vršnjacima čime se i zašto bavim, jer se velikoj većini činilo da mi ondje „samo cupkamo i plešemo kolo”. Uzaludne su bile priče o „čuvanju tradicije i nužnosti prenošenja iste na mlađe naraštaje”. Srednjoškolci sa 17 ili 18 godina o takvim stvarima baš i ne razmišljaju previše. Međutim, kako su se počele nizati turneje, sve je manje bilo onih koji su se pitali zašto se time bavim, a sve više onih koji su pomalo i sa zavišću slušali o mojim putovanjima – a lista putovanja svake je godine bila sve dulja i dulja!

Moje prvo inozemno putovanje bilo je 1997. u Aviano, u Italiju. Kao devetnaestogodišnjak koji je tek nešto više od godinu dana bio u „Teni”, iznimno sam bio zahvalan na prilici koja mi je bila pružena, i trudio sam se što više uživati u onome što me okruživalo. Spavanje u školi, u kampusu, zajednički odlasci na objede, druženje prije i poslije nastupa s ostalim skupinama koje su dolazile sa svih strana svijeta, razgledavanja znamenitosti, večernje fešte… sve je to bilo nešto novo, neki novi svijet koji mi se nudio na dlanu, kolorit koji je snažno utjecao na mene i na moj razvoj kao osobe… čvrsto sam odlučio da to „nešto” još čvršće zgrabim, prigrlim i ne ispuštam iz svojih ruku! A tek onda u nadolazećim godina uslijedile su prave stvari – sve raznolikije i sve zanimljivije turneje – 1998. godine najprije Saarbrucken, Njemačka, pa Asturija, Španjolska, 1999. Veliko Tarnovo, Bugarska, pa 2000. Nizozemska, 2001. Belgija, 2002. Batalha, Portugal, 2003. Zacatecas, Meksiko i Polykastro, Grčka, 2004. Ismailia, Egipat, 2005. Russi, Italija i Lahti, Finska, 2007. Poljska i Mohač, Mađarska, 2008. Pellaro, Kalabrija, Italija, 2009. Skoplje, Makedonija i Lanzhou i Hanzhou, Kina, 2010. Belgija i Poljska, 2011. Kranj, Slovenija i Lahti, Finska, 2012. Nagykata, Mađarska, 2013. Folklandia, Finska i Schessel, Njemačka, 2014. Tengarong, Indonezija, 2015. Murcia i Badajoz, Španjolska, 2016. Rumunjska, 2017. Trenčianske Teplice, Slovačka i Nyiregyhaza, Mađarska, 2018. Oravice, Slovačka i Vladimir, Rusija, 2019. Stražnice, Češka i Burley, Springville, Milwaukee i Chicago, SAD, 2021. Veliko Tarnovo, Bugarska… kod nekih će možda ovaj popis izazvati wow efekt, međutim nama je tada – možda će ovo zvučati prepotentno – to nekako bilo sasvim normalno! Normalno nam je bilo hodati podno aztečkih piramida u Meksiko Cityju, koju godinu kasnije pohoditi Fatimu u Portugalu, razgledavati egipatske piramide i jahati na devama, slušati iz prve ruke kako se proizvodi pravi kineski čaj, šetati se Crvenim trgom u Moskvi ili vozati se američkim prostranstvima, te potom popiti kavicu podno Trumpova tornja u Chicagu. Nama je to sve tada bilo tako jednostavno i – normalno! Katkada sam se čak znao čuditi što se drugi čude našim pričama, kojima su one vjerojatno zvučale kao puko hvalisanje, iako smo se uistinu imali čime pohvaliti! U toj našoj želji da se ponašamo i zvučimo što normalnije naša kulerska spika tipa „idemo sutra malo do Bornea u Indoneziji” na kraju krajeva opet je možda zvučala prepotentno.
Danas kada razmišljam o svemu, o svim tim putovanjima, razmišljam kakvu smo ludu sreću imali biti dio te jedne generacije koja je proputovala svijeta – dolazili smo na probe, družili se, radovali, katkada i tugovali, zaljubljivali se, pjevali i plesali, slavili zajedno rođendane, Nove godine, maškare, odlazili zajedno na vjenčanja i pokope, izgubili i živaca i potrošili hektolitre znoja, ali spoznaja da se na kraju sve to isplatilo – neprocjenjiva je! Neprocjenjiv je i osjećaj stati na pozornicu pred tisuće ljudi, izvesti svoj kratki dio programa bok uz bok s nekim od najboljih ansambala iz cijeloga svijeta i opet pokupiti ovacije, vidjeti suzu u oku gledatelja kojemu smo upravo otpjevali pjesmu na njegovu materinskom jeziku, ili pak dijeliti autograme oduševljenoj djeci pokraj pozornice… sve su to uspomene koje nikada neće izblijedjeti, a koje ćemo iznova oživljavati u svojim pričama uz kavu ili pokoje piće. Zbog svega ovoga navedenog meni je jedina asocijacija na folklor – „Tena”.

Da si čovjek može sam pisati scenarij po kojem će provesti mladost i dobar dio svojega života, mislim da ne bih mogao odabrati bolji. I stoga mi je neopisiva čast i privilegija bila biti dio nečega punih 30, a aktivno plesati čak 25 od 40 godina postojanja.

Poručio bih na kraju i vama svima ostalima – djeco, mladi, uključite se u folklor, pridružite se „Teni”, učite, družite se, upoznajte druge narode i njihovu kulturu iz prve ruke, putujte i uživajte! Ono što sam ja doživio i proputovao s „Tenom” nije rezervirano samo za moj mali krug ljudi. To možete i vi svojim radom i upornošću. A mi ostali pratit ćemo vas iz redova Veterana i davati vam podršku… i savjete i pomoć kad god vam ona zatreba… i gledati vas kako vi pišete neke svoje nove priče.